Poziv: biti dokučen - biti realiziran!(II.): "Živite dostojno poziva kojim ste pozvani!"

Promatrajući okolinu u kojoj dobar dio svoga svakodnevnog života provodim (škola) te ljude s kojima dijelim isti „kruh svagdašnji“ često ostanem zatečena lijepim i dobrim primjerima koji su i meni, Bogu posvećenoj osobi, poticaj za osobni rast kako, u vjeri, tako i u postajanju što boljom osobom...

Fotografija preuzeta s portala: https://www.medjugorje-info.com/hr/vijesti-iz-regije/humanost-fotografija-casne-sestre-iz-sarajeva-kao-primjer (photo: avaz)

Smatram da je svaki oblik života, bilo onaj u laičkom staležu (bračnom ili ne) ili Bogu posvećenom životu (svećeništvo, redovništvo), jednako vrijedan u Božjim očima i da se ove Pavlove riječi mogu odnositi i na jedne i na druge. Ukoliko se budemo držali i živjeli po ovim riječima, sigurna sam da ćemo biti jedni drugima, ne samo poticaj za što bolji vjernički život, nego oslonac, primjer, ali i „sigurna luka“ kada nastupe teškoće i križevi na životnom putu.

Promatrajući okolinu u kojoj dobar dio svoga svakodnevnog života provodim (škola) te ljude s kojima dijelim isti „kruh svagdašnji“ često ostanem zatečena lijepim i dobrim primjerima koji su i meni, Bogu posvećenoj osobi, poticaj za osobni rast kako, u vjeri, tako i u postajanju što boljom osobom. Teško je to uvijek izraziti riječima. Stoga ću pokušati izdvojiti tri područja života koja su nam nekako zajednička.

1) Svjedočenje osobne vjere na radnom mjestu – možda ne toliko riječima ili svojom pojavom (odjećom) nego više svojim djelima. Konkretno, mislim na vrijeme koje „kradu“ za molitvu, razgovor i druženje s Bogom unatoč svim obvezama na poslu, u obitelji…

2) Žar za dobro, istinu, pravdu… HRABROST i ODVAŽNOST kojom to čine.

3) Profesionalnost i ljudskost na djelu - tu mislim na način ophođenja s ljudima (djecom, djelatnicima…)

Sve navedeno meni je poticaj za „preispitivanje“ moje vjere i moga svjedočenja na radnom mjestu, na ulici i u mojoj zajednici u kojoj živim. Meni je „ispit savjesti“ moje ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Meni je, često, „vjetar u leđa“ za veći angažman na socijalnom i karitativnom polju rada kao Bogu posvećene osobe.

Započela sam sa svetim Pavlom pa ću i završiti „…pretječite jedni druge poštovanjem, u revnosti budite hitri u duhu gorljivu, Gospodinu služite…“ (usp. Rim 12,11) Na to nas poziva naš Tvorac i Graditelj, Njemu trebamo služiti, svatko prema primljenu daru znajući da smo sve od Njega primili ne za sebe, već za one druge kojima smo poslani kao nezasluženi dar.

sestrakaty