Promišljanje o filmu Skriven život

O, Terrence, jesi li to nadmašio samog sebe?

Jedina reakcija na ovaj film trebala bi biti šutnja jer bilokakav komentar u stilu „odličan film“ ili entuzijastično prepričavanje scena promašilo bi svrhu. Riječi su suvišne jer ako je slika tisuću riječi, Skriven život je milijardu slika i to doslovno.

Htjela bih ipak nešto reći za one koji će možda nakon toga poželjeti pogledati ovo umjetničko djelo.

Moram priznati da me iznenadilo što je Cinestar riskirao s ovim filmom, ali napravio je dobru reklamu pa su neki nasjeli na navlakušu o istinitoj priči i ratnoj drami razmišljajući možda o austrijskoj verziji Grebena spašenih; ti su se pokupili nakon što su shvatili da ovo nije ratni film. Doduše, ipak se osigurao pa ponudio malu dvoranu koja nije bila ni trećinu popunjena deset dana od početka prikazivanja, premda je bila subota. Ipak, mislim da je sinoćnja šačica ljudi ipak bila probrana u smislu da je upoznata s redateljevim radom jer je svega nekoliko napustilo dvoranu na polovici filma. Zaboravite na large colu ako želite udobno odgledati film do kraja, a svaka scena, da ne kažem slika, takva je da je se ne isplati propustiti zbog odlaska na olakšavanje. Razočarat će se oni navikli na blokbastersko stimuliranje podražaja i tempirano održavanje napetosti; umjesto šoka ili suza mogli bi umrijeti od dosade. Zapravo ih čeka simfonija nezamislivih osjećaja, ali za to trebaju biti pripremljeni i pripravni. Nije lako naše oko istrenirano na brzom promicanju slika vratiti na tvorničke postavke da se ponovno nauči diviti sporosti pokreta, recimo, promicanja oblaka. Zato bi trebalo izdati posebno upozorenje za one koji naivno namjeravaju doći razbiti brigu samo još jednim dvosatnim nazovifilmom. Kao što bi uostalom trebalo izdati takvo upozorenje za svako Malickovo djelo. Iako je posebno dojmljiv na velikom ekranu, nisam sigurna u prednosti gledanja ovakvog filma u kinu.

Teško je reći radi li se uopće o filmu; promišljanje života, promatranje života, primjećivanje života. Christian Bale, jedan od njegovih glumaca, opisao je snimanje Malickovih filmova kao istraživanje, traganje dok se ne dogodi što se treba dogoditi. Točno tako izgleda svaka njegova scena; kao tren života pronađen i sačuvan u pravom trenutku.

Poznavatelji njegovog lika i djela ne trebaju dodatna objašnjenja; za ostale, Malick je po vokaciji najprije filozof, onda i štošta drugo kao npr. redatelj.

Film je molitva. Razgovor čovjeka s Bogom u rutini svakodnevice gdje najviše stvorenje podaje slavu svom Stvoritelju savršenom ravnotežom rada i dokolice.

Film je križni put. Od muke donošenja odluke u Getsemaniju, preko pilatovske pragmatičnosti sve do Eli, eli, lama azavtani i Oprosti im jer ne znaju što čine. Scenarij je napravljen prema originalnim zapisima iz Franzova dnevnika i pisama koje je razmjenjivao sa suprugom. Dakle, autentično.

Film je pohvala ludosti, pravoj. Kao i onda, tako i danas, luđaci su najčešće oni izvan rešetaka. „Luđaci“ su neprilagođeni, neuklopljeni, roba s greškom, čudaci. No je li bolje biti čudak koji trpi nepravdu, nego luđak koji misli da čini pravdu?

Film je istinita priča o istinitom herojstvu. Nema jednog heroja u priči o heroju jer svatko tko je postao herojem imao je još barem jednog takvog da s njim podijeli tvrd, ali sladak kruh heroja. Istinito herojstvo koje se gradi dan po dan, neprimjetno i tiho, skriveno.

„Tek kad odustaneš od preživljavanja pod svaku cijenu, preplavi te neko novo svjetlo.“ To je njegova nagrada.

Film je feminizam. Krava i mazga krepale bi pod teretom koji žene u ovom filmu nose za sebe i za svoje muškarce. Ali ne onda kada ne treba, samo u pravom trenutku. Koliko pogrešaka činimo samo zato što ne znamo kad djelovati, kad se prepustiti. Ne samo žene, ali posebno žene.

Priroda je redateljica filma i to glavna, kao i u svakom Malickovom djelu u kojem on služi samo kao pomoćnik da glavnu zvijezdu prikaže u pravom svjetlu. Ni kod jednog redatelja toliko do izražaja ne dolazi filmska fotografija. „Kao sam život, bez planiranja, samo promatranje kako se događa.“

Film je žrtva. Odluka se ne donosi jednom, potrebno ju je donositi svaki dan uvijek iznova prolazeći iste unutarnje borbe, vanjska odgovaranja i ogovaranja, emocionalne pritiske i muku neizvjesnosti dok se pitamo je li nam taj nutarnji osjećaj koji nazivamo savjest pouzdan korektiv i putokaz.

Film ne govori samo o jednom velikom djelu čovjeka koji je postao katolički blaženik, njegov herojski čin nije mogao pasti s neba, bio je rezultat čitavog jednog skrivenog života u skladu s onim što je vjerovao. „Nikakav teolog, samo obični, vjerni farmer.“ Film je život.

Čistoća braka, radost obiteljskog života, jednostavnost i kompleksnost odnosa, beskraj i neumoljivost prirode, beskompromisna prolaznost, otajstvo patnje iz koje se opet rađa novi život. Film je sakramentalan.

Na kraju, film je susret. Ne vjerujem da će se tako opet nakon nekog filma odgledanog u multiplex kinu moj pogled susresti s pogledima drugih, malobrojnih izdržljivaca i u njima pročitati ono što osjećam u sebi, trepnuti s razumijevanjem i šutljivim osmijehom potvrditi tajnu koju zajedno nosimo, svatko na svoju stranu, u svoj život.

Hvala ti, Terrence.

Tamara Bodor