#selfie#bikini#sreća#like#

Debelo je prošao ljetni period bikini selfija koji su mi ovo ljeto nešto posebno privlačili pažnju. Zamjećivala sam te silne postove na Faceu nešto intenzivnije nego inače.

Pa sam išla provjeriti sa sobom na što to točno reagiram. I što točno osjećam? A osjećam neku tugu, dirnutost...

Većinu slika u badićima shareaju žene. Često su to žene u 20-ima i 30-ima. Bude nešto žena i starije dobi. I gotovo sve izgledaju odlično, barem prema standardima modernog doba. Utegnute, mršave, cice, guzice, nasmijane ili sexy mistične.

Jesam li ja to ljubomorna, onako ženski ljubomorna? To je bilo prvo što sam provjeravala sa sobom. Išla sam samu sebe analizirati i provjeriti sa sobom koji dio mene okida ta pošast selfija. Ljubomorna nisam. Doticala sam se te teme na mojoj individualnoj terapiji, teme prihvaćanja svog tijela kakvo ono jest. I još važnije, slušanja svog tijela, što mi ono poručuje, što treba. Tako da, rekla bih da sam tu relativno svjesna i zadovoljna.

Što je onda to što me dira u dušu? Evo što: Zašto objavljujemo slike na Faceu? Tražimo feedback od drugih ljudi. Tražimo potvrdu. Lijepu riječ. I brat bratu, kad objavimo svoju fotku di smo „stesane“, veća je šansa da ćemo dobiti pozitivan feedback nego ako objavimo fotku na kojoj se vidi da imamo celulit, špekec na trbuhu, da su nam cice sitne ili da vise, imamo podočnjake ili prišt na čelu, kosa nam nema „summer waves“ look nego je slamnata.

Dirnu me na neki način te sve bikini slike, ta naša ljudska potreba da nas vole, prihvate, dive nam se. I često smo, svjesno ili nesvjesno, spremni pristati na razne kriterije/standarde koje trebamo zadovoljiti da bismo zaslužili ljubav.

Bikini postovi su okom vidljivi no koliko je još tih kriterija koje nastojimo zadovoljiti da bismo bili „good enough“, da bi nas prihvatili, voljeli, divili nam se?

Drugo što mi je „proradilo“ je zaštitnički stav prema teenagericama koje se vode svim tim kriterijima ljepote, slave, sreće i ljubavi u fazi života kad tek saznavaju tko su i što su. Koju poruku šaljemo tim mladim ljudima?- Divna si kakva jesi? Kakve god da si tjelesne građe, bitno je da si zdrava i da ti tijelo služi za ispunjenje tvojih snova, želja? I još važnije, koliko ih podržavamo, ta mlada bića, da gledaju i unutra, u sebe, u to kakvi su kao ljudi, sa bogatim emocionalnim svijetom u njima samima? Što vole, ne vole, što ih veseli, a što povrjeđuje? Što im uzrokuje adrenalin, a što leptiriće u tijelu?

Koliko smo zainteresirani svi mi odrasli za ono što je iza te njihove vanjštine? Koliko vidimo jedni druge uistinu?

Pitam sebe (i vas) koliko smo spremni tih istih 400 Facebook prijatelja pitati što misle o nama stvarnima, baš onakvima kakvi jesmo? I onda kad smo živčani, tvrdoglavi, nesigurni, tulavi u stresnim situacijama i još mnogo toga?

Moramo li biti posebni da bi bili voljeni? Ili smo dovoljno posebni upravo takvi kakvi jesmo?

Moramo li biti savršeni da bismo se osjećali vrijednima? Ili je dovoljno da smo dovoljno dobri?

Koliko savršeni moramo biti da bismo se usudili ustati i reći Ovo sam ja?

I... što biste Vi odgovorili na ovo pitanje sami sebi?

Barbara Tomašić

Barbara Tomašić je psiholog i

gestalt psihoterapeut.

U svom radu usmjerena

je na cjeloukupni razvoj osobe,

na podržavanje i razvijanje

svih njezinih aspekata.

Saznajte više na:

http://www.tomasic-psihoterapija.com/