Zaljubljenost – put u središte zvanja

Zaljubljuju li se djeca? Da. Zaljubljuju li se mladi? Da. Zaljubljuju li se odrasli…? A, stari?

Nešto s kronološkom dobi vezano je i za mogućnost zaljubljivanja. Zašto je više zaljubljenih mladih, a manje starijih? Zar su starci otvrdnuli? Bit će prije da su se neki od njih i veoma omekšali, ako su kročili stazom ljubavi. Ljubiti i biti zaljubljen, nisu istoznačnice.

Zaljubljenost, ima li jačeg proživljavanja u životu? Prirodnim putem teško da postoji iti jedan način osim zaljubljenosti za doseći ekstazu. Izići iz sebe, da bi se takoreći stopio s drugim, ili Drugim. Zaljubljenički ushit dovoljan je da nas ponese u takvo neko stanje koje bismo iscrtali kao zatomljenje svega drugoga i preneražena „osvojenost drugim“. Za to nije potrebo drugoga niti vidjeti, niti dodirnuti. Dovoljno je da smo u nj zaljubljeni.

Zaljubljenost je primarna sila otvaranja osobe drugima u općenitom smislu. Drugima kao bližnjima, i svemu drugomu, kao vanjskomu, svijetu. U kršćanskoj se misli (napose onoj mističnoj, recimo karmelskoj) osoba u nutrini promatra kao neprocjenjivo vrijedan zamak, s premnogo prostorija, u čijem je središtu predivan dijamant. Osoba u sebi, posjeduje neprocijenjivo blago. Ona je bogata svojom nutrinom, i različitim prilazima i vratima, takoreći odijeljena od vanjskog svijeta. Prirodno otvaranje nas samih drugima može se odvijati upravo putem zaljubljivanja.

Zaljubljenosti su male škole ljubavi. Sigurno je da kada bismo od svih vrijednosti mogli odabrati jednu za učitelja i odgojitelja svoga bića, niti jedna ne bi bila toliko često odabirana za učiteljicu poput ljubavi. Vjerojatno bi neki odabirali Vjernost, Pravednost, Iskrenost, itd… Ali najrađe bi bila odabirana Ljubav!

Dobro bi bilo sebe promatrati kako koračam stazom kojom me vodi Ljubav, onda kada se zaljubim. Biti zaljubljen, a ne ostvariti odnos, prenaglašeno je proglašeno nesretnom ljubavi. Po svome subjektivnom stanju, ona to i je. Međutim, ne bismo o sebi tada smjeli misliti kao o izgubljenom slučaju, nesretniku ili nevoljniku.

Ljubav nije kupo-prodajni odnos. Zaljubljen sam, dakle zaslužujem da mi se uzvrati. Zaljbuljen sam, dakle drugi mora mene voljeti.

Ljubav kada pohodi, ne pita jesu li zadovoljeni uvjeti da bi se razvijala izvan tebe. Ona je već otpočela svoj život u tebi. Ona je tvoj put, i s njome treba naučiti koračati.

S ljubavlju je potrebno biti vrlo postupan. Ona otkriva naredni korak. Važno je da ja želim ići u korak s njom, i da se sa staze ljubavi ne odvratim, iako sam bosih nogu na trnovitom tlu. Uspon treba proći. Put traje neko vrijeme i ljubav sama koje te je njime povela garantira da je ono mjesto na koje treba stići vrijedno tvoje muke, tvoga truda. Mjesto na koje ljubav vodi pohranjeno je u mapi tvoga srca. Ne postoji način da do njega dođeš, osim ako te Ljubav ne povede. To je put u središte tvoga bića, i u njemu se skriva ključ za dešifriranje tvoga bića. Putem njega možeš otključati lokot zagonetke tko si ti, i što tek trebaš postati.

Zato se stariji ljudi ne zaljubljuju često. Oni su kao odrasli bili već na prekretnicama, testu, skretnicama života kada su trebali donijeti egzistencijalne odluke, u kojima im je nabolja garancija za dobar odabir bila šifra iz središta!

Anna Lice