Zašto je lako vjerovati u karmu i reinkarnaciju?
- Razuzdanica Uredništvo
- Aug 1, 2020
- 4 min read

Izraz instant karma često se upotrijebi kada netko napravi nešto loše i odmah mu se obije o glavu. Vrlo se lako može dalje koristiti za brojne slične situacije i objašnjavanje sustava kazne i nagrade za ljudske radnje. Riječ reinkarnacija ne izriče se u istoj mjeri, ali stoji u pozadini raznih duhovnih shvaćanja svijeta. Oba su pojma otkinuta od svoje duhovne baštine Istoka i preseljene na Zapad u supermarket duhovnosti. Tu ne samo da kotiraju dobro na policama, nego su gotovo dominantne na tržištu, bez obzira na konkurenciju.
I sad pitanje iz naslova: zašto je lako vjerovati u karmu i reinkarnaciju? Neću ulaziti previše u detalje sâmih pojmova i neshvaćanje svih implikacija koje oni donose, nego ću se više usmjeriti na tu lakoću vjerovanja i zašto to smatram štetnim za našu kulturu i za stanje vjere. Uz razne faktore koji bi se dali istaknuti, kao primjerice popularnost, pomodnost, raširenost, čestu upotrebu tih pojmova u kontekstu yoge i sl., navest ću tri koje smatram ključnima:
1) maglovitost – u bîti su pojmovi (onako kako ih mi koristimo) nejasni, ali se svašta može u njih ubaciti pa su ''dobri'' da se i sâma osoba iza njih sakrije: ništa nisi rekao o sebi, no zvuči važno i duboko;
2) praktičnost – karma i reinkarnacija daju sliku svijeta koji je poprilično mehaničan pa se brojni problemi mogu protumačiti s vrlo malo truda i promišljanja;
3) vjerska nepismenost – i jedan i drugi pojam mogu osobi omogućiti da se osjeća ''duhovno'' i da time dobiva na važnosti, kao da ima prokušanu duhovnost bez da se uložilo previše truda u razumijevanje ili smisao, muku i napor traganja za Bogom.
Mislim da se ova tri faktora mogu jako kvalitetno provjeriti u našoj kulturi, bilo na portalima bilo u razgovoru s ljudima. Rijetko sam naišao na pojedinca koji je istinski razumio što se sadržajno vjeruje tim terminima i kakve slike o Bogu, čovjeku i svijetu nude, a itekako češće na plitka i usputna dobacivanja koja su pokušala prekriti neku nesigurnost, neznanje i manjak truda u duhovnosti. Primjerice: stavite pred sustav karme pitanje patnje nevinih i u roku sekunde imate kaskadni raspad sistema. Već u drugoj rečenici ljudi se vrate na pitanje: ''A kako Bog to dopušta?''. Ako ćemo biti dosljedni, u sustavu karme to pitanje ne postoji. Odgovor je jednostavan: dobio si što si zaslužio i treba te pročistiti. Drugi primjer: ubacite riječ duša u razgovor o reinkarnaciji i prošlim životima te ćete ubrzo shvatiti konfuziju koja nastaje jer dolazimo iz kršćanskoga kruga gdje se duša shvaća jako osobno, tj. jedino onako kako ta riječ i ima smisla. Bit će pokušaja da se atman stavi u isti koš, ali bezuspješno. Duša koja je forma tijela, po klasičnoj definiciji, nema mjesta u vjerovanju koje tijelo smatra zamjenskom čarapom ili ''medijem'' prenošenja nekog duhovnog paketa. Reinkarnacija ne može prihvatiti da si Ti ''Ti'' dušom i tijelom: jedinstvena cjelina, neponovljiva osoba unikatnoga tjelesnoga i duševnoga bogatstva koja ima jedan jedini život.
Zašto je onda lako vjerovati u karmu i reinkarnaciju? Mislim da je u pozadini problem prihvaćanja odgovornosti, oproštenja i konačnosti. Lakše je vjerovati u to da imaš sto šansi i mogućnosti više puta proći ovaj život, nego li da imaš samo jedan jedini život i da ćeš na njegovu kraju stati pred Sveznajućeg Suca koji će te pitati što si s tim darom učinio. Lakše je vjerovati da svi dobivaju ono što zaslužuju, nego li se boriti sa sretnim zločincima i nesretnim pravednicima. Kako ćeš se nositi s time da netko stvarno i istinski jest nevin, a svejedno pati i da to itekako može imati smisla? To je teško vjerovati i to je teško prihvatiti. Lakše je naći utočište u zbrajanju pluseva i minusa te onda kalkulirano zaključiti, u maniri Sofara, Bildada i Elifaza iz Knjige o Jobu, da je osoba sigurno nešto skrivila kada je muku zaslužila, nego li u dubini duše vapiti i tražiti Gospodara: ''Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?''.
Karmu i reinkarnaciju gledam na Zapadu kao ''alibi-pojmove'' kojima se izbjegava istinsko meditiranje otkupljenja, oproštenja i uskrsnuća. Otkupljenje zahtijeva krizu priznavanje svoje krivice i grijeha te nemogućnosti da se sâm od njih oslobodiš. Takav pogled na svijet i na čovjeka blagoslovljeno vodi u poniznost. Oproštenje traži dar koji nije lako ni dati niti prihvatiti. Moraš biti solidaran, drugome jednak da bi se udostojao oprostiti, a ranjiv i zahvalan da ti se oprosti. Uskrsnuće iziskuje jednostavnost, jedinstvenost i cjelokupnost osobe u pogledu života i smrti, bez reprize i budućih sezona, a sve u slavi pobjede nad nemogućim koju nisi ti sâm ostvario i za koju ćeš se morati pred Drugim pokloniti, sada ili u vječnosti. U sve to teže je vjerovati, negoli u karmu i reinkarnaciju jer iziskuje predaju i kapitulaciju pred Logosom, Isusom Kristom koji je početak i kraj duhovnosti. Zato te pojmove smatram štetnima. Mislim da ljude ostavljaju u tami obećavajući neko svjetlo. Kada bi se bar radilo o semina verbi, fragmentima istine koji vode ka punini. No, mislim da tome nije slučaj baš zato što ih tako ''ofrlje'' promatramo na Zapadu. Radije bih o posljednjoj Istini postojanja razgovarao s uvjerenim istočnjakom, nego sa zapadnjakom duhovnoga tržišta koji će i u tome tražiti cijenu, rezultate i vjerojatnost uspjeha. Razbistrimo karmu i reinkarnaciju, dopustimo si uvidjeti što zbiljski navještaju pa će biti lakše odbaciti ih, a teže vjerovati da ''instatno'' donose istinu.
Marko G.
Коментарі