Dekalog, dziewięć

Čitanje ovog teksta prije gledanja filma utjecat će na gledateljev recepciju filma. Filmovi su po sebi perpleksni, pa se uvidima iz teksta mijenja gledateljeva percepcija i iskustvo gledanja, koje nakon čitanja postaje više prepoznavanje pročitanog, a manje samostalno razotkrivanje. Važno je napomenuti da je upravo ta zagonetnost na kojoj su filmovi izgrađeni, osnovni element dubljeg uključivanja gledatelja u priču i proces u pozadini. Preporuka je pogledati film, pa pročitati tekst, u nadi da će se onda dogoditi obogaćenje, razrješenje potencijalnih nejasnoća i produbljivanje sadržaja koji su nam trojac Kieślowski, Piesiewicz i Preisner pripremili.

''Ne poželi tuđega ženidbenoga druga!''. Željeti je iskonsko ljudski, ali krivo poželjeti može postati itekako neljudski. Želje oblikuju naše srce, kako je to tumačio sv. Augustin, i zato u devetome Dekalogu možemo promatrati želje i muku dvaju srca kako se rastaju i sastaju. Roman je doktor koji na pregledu kod kolege dobije i medicinsku potvrdu da je neizlječivo impotentan. Prijatelj ga savjetuje da bi se trebao rastati. Hanka je njegova dosta mlađa i atraktivna supruga koju to ne smeta i koja želi nastaviti njihov brak. Roman čak inzistira i želi da si Hanka nađe nekoga drugoga s kime će moći biti fizički intimna i, makar to ona verbalno odbija, Hanka uistinu ima ljubavnika, Mariusza. Koja je njihova prava želja? Za čime oni žude i čeznu? Ako Hanka govori da ne želi drugoga, a svejedno vara svoga supruga i ako Roman govori da ga to ne bi smetalo, a onda umire od ljubomore kada sazna, što možemo saznati o njihovim pravim željama?

Kome pripada moja intimnost?

Deveta Božja zapovijed u ovome nas filmu vodi kroz bračnu nevjeru i ljubomoru. Jedini koji direktno krši ovu zapovijed jest Mariusz, mladić s kojim Hanka spava. Ali može li se reći da su Roman i Hanka povod tome? Ne ispričavajući požudu i grijeh mladoga fizičara, nije li upravo slabost braka naših protagonista dovela do te situacije? Možemo reći odmah da ljudi često brkaju šestu i devetu Božju zapovijed, shvaćajući ih kao ''duplić'' ili ponavljanje jednog te istog na dva različita načina. No, ono što deveta Božja zapovijed predstavlja pokazuje se upravo u poštivanju bračnoga saveza koji sâm po sebi zahtijeva zrelo življenje spolnosti u svim njezinim dimenzijama s konkretnim ostvarenjem toga u još konkretnijoj ljubavi prema točno specifičnoj osobi. Odlično je to prikazano u ovome nastavku kroz nedostatke toga.

Ulazimo u područje razmatranja naravi bračnog odnosa. Je li vjernost sržni aspekt koji razlikuje brak od svih drugih odnosa? Zašto se u duhovnosti nalazi slika Boga kao zaručnika i duše kao zaručnice? Je li vjernost taj procijep kroz koji možemo „proškiljiti“ i zaviriti u otajstvo osobe?

„Što Bog združi, čovjek neka ne rastavi“ riječi su iz obrednika koje izgovara svećenik na vjenčanju. Ono što gledamo u ovome filmu, pokušaj je rastavljanja duše, duha od tijela. Hanka i Roman pokušavaju oživjeti taj dualizam, a kraj filma nam otkriva posljedicu toga.

Spolnost kao „ekskluziva“: živjeti u dva stana

Roman i Hanka žele urediti odnos u stilu „slobodne ljubavi“. Vidimo to od samog početka prema načinu kako Hanka dočekuje Romana na večeri te nam upada u oči njeno odbijanje da odmah dozna gdje je bio, i njegov komentar-pitanje „zar ga neće pitati“. Tu smo već suočeni s onime čime će se likovi hrvati čitavi film: forsirana ležernost u pogledu intimnosti drugoga partnera. Čini se da su naši likovi odvojili spol (namjerno koristimo riječ koja je nadkategorija spolnome činu i dio je rodnog identiteta, kako bi dodirnuli vezu osobnog i spolnog) od ljubavi i time pokrenuli dekonstrukciju sebe samih. Hanka svoj ljubavni život živi u dva stana, kao da ih živi u dva tijela (u odnosu na brak koji o spolnom sjedinjenju govori kao o "jednom tijelu supružnika"). Roman kao da nije nikada čuo svetopisamske stihove: ''Stavi me kao znak na srce / kao pečat na ruku svoju / jer ljubav je jaka kao smrt / a ljubomora tvrda kao grob / Žar je njezin žar vatre / i plamena Jahvina'' (Pj 8, 6). Nesvjestan snage bračne povezanosti, govori o traženju drugoga ljubavnika i o izostanku ljubomore ne prepoznajući taj znak i pečat. Onda se posljedično ponaša gore od djeteta, jer ni dijete ne bi tako infantilno postupilo, špijunirajući Hanku i Mariusza, nesposoban za sučeljavanje do te mjere da se skriva u onome ormaru i samo promatra dok ga Hanka ne uoči. Duri se i ljuti na svoje stanje impotencije vjerujući u toj mjeri doktoru i stručnoj procjeni koliko se ne pouzdaje u mogućnost da je to samo posljedica njegove pogubljene muževnosti. Povratkom življenju spolnosti u punoj snazi i u svim njezinim aspektima, možda bi se i taj ''mehanički'' kvar drugačije manifestirao ili čak popravio. Hanka, s druge strane, jedno govori, a drugo radi. Iako vidimo da je protivna sâmoj pomisli na prijevaru, ide za fizičkim odnosom s drugim muškarcem. Ona pak kao da nije čula za ove stihove: ''Zaklinjem vas, kćeri jeruzalemske / ako nađete dragoga moga / što ćete mu reći? / Da sam bolna od ljubavi'' (Pj 5, 8). Ne priznavši iskreno nedostatak ostvarene spolnosti, pravi se da je sve u redu s Romanom i poseže za svojim rješenjima. Umjesto da sve prizna kako jest i da svoj ženski potencijal iskoristi da probudi turobnog Romana, ona se okreće nevjeri i kršenju bračnoga saveza. Kao da je važnije praviti se da je sve u redu, nego ići do srca i do istinske žudnje kako bi se izborila za svjetlo istine. Tek kada se Roman skroz raspao, uvidjela je ono što se i njemu i njoj događa. Do tada kao da je željela dječaka, a ne muža i supruga.

Comedia dell'arte '

'Nijemi svjedok'' pojavljuje se na biciklu, dok Roman vozi prema katastrofi i pokušava suicid. Razlog za taj pokušaj ravan je apsurdnosti načina za samoubojstvo koji je Roman odabrao. Dok Roman u suzama i plaču natjerava bicikl prema rubu nedovršene prometnice, gledamo ''svjedoka'' i promišljamo što je Romana dovelo do toga čina: nesporazum da njegova Hanka i dalje nastavlja odnos s Mariuszom nakon što znamo da je stvarno prestala i da je čisto slučajno otišla na isto skijalište kao i ovaj. Taj nas apsurd može pomalo nasmijati, ali razumljivo je da Romanova reakcija nije pretjerana jer je on stvarno uvjeren u nevjeru i svojom ljubomorom zaslijepljen u beznađu. Razrješenje radnje vidimo u telefonskome pozivu, nakon što je Roman ipak spašen, a Hanka dostatno poplašena, i dobivamo ipak jedan sretan kraj. Možda je karikiranost posljedica dobro ukazala na stvarnost spola, kojim kao da ne možemo upravljati, koji nas razvlašćuje i baca na koljena. U nepoštivanju tih dubokih principa naše ljudske naravi, mi sami postajemo karikature, tipizirani. Sve dok ne poosobnimo vlastiti spol, bit ćemo manje vjerne kopije našeg pravog identiteta. Sve dok ne zaživimo ljubav putem spola, bit ćemo potrošeni svojim neukrotivim nagonom ili voluntarizmom koji spolom „misli“ upravljati.

Tijelo kao „zlatno tele“

Pitamo se kako uopće ispoštovati „ne poželi“. Je li ovdje mišljeno: kada poželiš, ubij želju (iznegiraj ju)? Kako urediti srce da ono ne poželi ono što za nj nije? Kako doći tamo gdje već je ono prema čemu idemo? Zapovijed nas, kao i autore, uvlači u područje metafizike otkrivajući da su principi utvrđeni prije nas te da oni stoje kao duhovne zakonitosti. Također, razotkriva nam se da veoma često moramo poći krivim putem da bismo u svome srcu pronašli lijek, koji vida rane nastale krivom željom koja je proizišla iz srca. Čini se da je ovdje (kriva) putanja radi samo puta. Putem se, pak, doznaje tko smo. Ono što tražimo već je tamo. Polog je položen, da bismo uopće krenuli na put srca. Put spoznaje svoje biti, poslanja. Srce uvijek otkriva ono posljednje o nama (posljednje kao „poziv“, „svrha“, ili „usmjerenost ka“). Tko nam otkriva u filmu da nema smisla negirati ono što proizlazi iz nas samih kao istina? Govor o srcu utjelovljuje lik pjevačice koja se može pomiriti s nemogućnosti da postane pjevačicom te ne želi riskirati život operacijom srca. Roman tijekom filma polako ulazi u spoznaju biti u braku (značenje onoga „jedno tijelo“), a biti bez braka te tako uspijeva nadahnuti pjevačicu da riskira. Eto, kako nas autori malo po malo „navlače“ u vode razmišljanja o punini života. Čini se da se za puni život (život u punini) isplati sve riskirati jer se dovodi u pitanje zašto smo uopće rođeni. Kako da Roman živi brak u punini, kada mu je njegova spolnost oduzeta? Roman i Hanka, oboje u zabludi naturalizma, poput dva teleta, štuju tijelo kao idol, stavljajući ga na mjesto ljubavi. Ljubav je, pak, jedino načelo, putem kojeg se može prihvatiti i neimanje spolnih odnosa unutar braka, zbog svoje inkluzivnosti. Vrednujući jedno drugoga kao ekskluzivne partnere u ljubavi, moguće je uključiti svaki uvjet kojem je život podređen te nadići ono fizičko (tijelo), zbog čega se prelazi u nadnaravno (ono Božje, duhovno). Negirajući tjelesnu žeđ; Roman misli kako će mu biti „svejedno“ ako će mu žena imati ljubavnika, a Hanka ostvarujući intimnost s drugim, oboje počinju duhovno žeđati jedan za drugim. Vidimo to po tome kako jedno i drugo pristaju na bilo koji uvjet života, samo da se ne bi rastali jedno od drugoga. Hanka naposlijetku prima Romana čitavog paraliziranog (vidimo ga do grla u gipsu), a Roman svoj život uopće odbacuje ako Hanka ne bude vjerna. U tome se kraju, katarzično dovršuju sve muke u duši, a ukrštuju silnice duha i tijela, kao cjelina. Slalomski pristižemo na cilj, poput Romana koji sam svoje tijelo mrska, ako žena, duša mu, leže s drugim.

Čed(n)o(st): I troje njih bit će…mlijeko

Što nam ovoga puta sugerira mlijeko? Mlijeko nalazimo u sceni u kojoj ga Roman pije dok gleda djecu kako se igraju. U tome shvaćamo ključan aspekt bračne ljubavi. Ono što nedostaje Romanu i Hanki jest dijete. Dijete je naravni i milosni plod bračnoga čina i sjedinjenja. Mlijeko koje Roman pije trebalo bi ga usmjeriti na milosno iščekivanje kćeri ili sina, a ne na otvaranje prostora za Hankinu nevjeru. Nije onda pitanje sâme impotencije kao nedostatka fizičke intime, nego štoviše neostvarenost ploda njihove ljubavi, impotencije njegova očinstva i njezina majčinstva. Budući da ta temeljna odrednica nije ispunjena, oni nadoknađuju tu prazninu na izrazito čudne i blesave načine: Roman ljubomorom i durenjem, a Hanka ljubavničkom aferom. Milost ovoga mlijeka pokazuje nešto toliko jednostavno da često nedostaje u promišljanjima o ovoj zapovijedi i čine ju banalnom ili suvišnom. Mislimo da je poanta devete zapovijedi sljedeće: poželjeti tuđega ženidbenoga druga, tj. žudjeti za spolnim činom koji uključuje oženjenu osobu vrlo često ipse facto isključuje želju da iz toga proiziđe dijete, najredovitiji plod ljubavi. Time se ta želja prokazuje kao impotentna, besciljna i apsolutno sebična jer ako bi u sebi intrinzično sadržavala čežnju i za osobom koju voliš i za plodom vašega sjedinjenja, time bi prestala biti želja za tuđim ženidbenim drugom (bez njegove ostvarene obitelji) i postala želja za tvojim, tj. mojim ženidbenim drugom (s mojom ostvarenom obitelji). Autori su se potrudili pokazati nam što znači biti „jedno tijelo“, a čitavo vrijeme nas upućuju na ono onkraj fizičkog, na ono onkraj spola, na ono vječno, nenarušivo niti neizlječivom impotencijom – biti u ljubavi s jednim(om), biti eksluzivno, biti osobom. Jedinstvo ne trpi primjese, upravo stoga jer je jedinstvo. Ovdje vidimo kako nevjera ima veze s vjerom. Biti povjeren nekome. Roman kada kaže Hanki da nađe ljubavnika nije svjestan da čini suicid. On je bračnim zavjetom povjeren Hanki. Jedinstvo njihova tijela otkriva nam se kroz Hankine doživljaje iznenadnih uzbuđenja koja proživljava uslijed toga što se s Romanovim tijelom (životom) nešto događa. Kako vidimo, onkraj spola je „križanje vjere“. Ostati u vjeri da i onda kada ne možemo biti tijelima sjedinjeni, činimo jedno tijelo (jedan život). O tome, sigurno mogu svjedočiti supružnici koji su smrću (tijelom) rastavljeni. Hanka i Roman prošli su fazu od vjere koja počiva samo na riječima (Hanka da nema ljubavnika, Roman da mu ne smeta ženin ljubavnik) te pristigli u zrelu fazu vjere koja je djelom oživotvorena.

Isforsirani intelekt: isforsirani „gušti“

Za kraj jedno promišljanje, a vjerujemo da je korisno jer će nas uputiti prema kraju serijala. Ovdje se po prvi puta jasno pojavljuje vrhunska izmišljotina koju su u film progurali naši autori i poslije koristili u svojim daljnjim suradnjama. Riječ je o nepostojećemu skladatelju Van den Budenmayeru. Njegovo ime susrećemo u sceni u bolnici između Romana i one mlade glazbenice koja ima problema sa srcem. Djeluje kao duhoviti trik da se prevesla sve možebitne ''poznavatelje'' klasične glazbe. O čemu je riječ? Često se povlači klišej u poveznici da klasična glazba (tj. bilo koja složenija kompozicija, makar ona pripadala baroku ili romanticizmu) i slušanje ili uživanje u njoj automatski označava poznavanje sveukupne umjetnosti i time osigurava poziciju ili status visokokulturne osobe. U ovome nastavku to čini Roman, opet nadoknađujući nešto što mu nedostaje. Tako su autori Dekaloga, koga brojni smatraju nizom ''art filmova'', možda navukli nekoga tko se uporno pokušava dokazati i pokazati vrsnim znalcem da na pitanje: ''Čuo si za Van den Budenmayera, naravno?'', odgovori s: ''Ma kako da ne, pa svi to znaju, on je klasika!''. Taj duhovit aspekt još je naglašeniji u filmu Dvostruki život Veronike i u filmskoj trilogiji Tri boje gdje se provlači motiv i ironično pristupanje prepoznatljivosti umjetnosti i pripisivanje zasluga konkretnome autoru kao njezine intrinzične vrijednosti (osobito u filmu Plavo). Jednostavno rečeno, kao da umjetnost i kreativno stvaralaštvo nisu prava umjetnost ako nisu popularni, ako nisu sveopće prisutni i prepoznati te vrednovani od strane struke. Dapače, vrlo se često dogodi upravo suprotno čemu smo svjedoci s brojnim karakteristikama suvremene umjetnosti koja u nebrojenim instancama nema ni ljepotu forme, ni kvalitetu sadržaja, a kamoli ono uzvišeno duhovno što svako djelo čini bilo ljudskim, bilo božanskim. Zato je Dekalog filmsko blago jer, osim što ima neupitnu kvalitetu izgleda, glume, scenarija, likova i produkcije, iskazuje bogatstvo pogleda na Božje zapovijedi i stavlja ih u životan odnos s ljudskom naravi. Zapovijedi nisu tu da se krše, nego da nas učine više ljudima, a ovi su filmovi tu na pomoć.

Marko G.

Anna Lice