„Dobro sam u Kristu“

„Kako si?“ – pitanje koje često uslijedi odmah nakon pozdrava. Tako jednostavno, gotovo prejednostavno pitanje… čujete ga svakodnevno –u obitelji, na poslu, od prijatelja, u crkvi…

Često, gotovo automatski odgovaramo „Dobro sam“ ili se pak u crkvama čuje kršćanska verzija odgovora: „Dobro sam u Kristu“.

Pozdravljamo se s ljudima, s (automatskim) osmjehom na licu idemo kroz crkvu, vodeći pritom takve „mini razgovore“ s pitanjima - „Kako si – što radiš“ odnosno odgovorima – „Dobro sam – Ništa novo“.

No, kada je postala norma biti uvijek dobro odnosno da li se „biti loše“ smatra ne-svetim?

Kao da društvo nameće normu da uvijek trebamo biti „dobro“,odnosno da smo u komunikaciji uvijek nasmiješeni. Pa nitko ne voli namrgođenog sugovornika!

Čini se kao da ne smijemo imati loše dane, a ako ih i imamo, „normalno“ je da se znamo s teretima nositi sami i s osmjehom nastaviti kroz život.

U nekim crkvenim zajednicama je to posebno naglašeno, gdje postoji nepisano pravilo da uvijek trebamo biti dobro, jer ipak smo kršćani. Čak možemo doživjeti prijezirne poglede ili direktne konfrontacije ako kažemo kako smo zaista. Uz to što nam je zaista teško, pokušat će nam se nametnuti i osjećaj grižnje savjesti jer se osjećamo tako kako se osjećamo. Uz taj stav često idu i citati iz Biblije koji su eto izvučeni iz konteksta baš za tu prigodu – „Sve staro je nestalo, sve je novo je nastalo“, „Sve mogu u Onome koji mi daje snagu“ i sl. Nakon takvih dobronamjernih savjeta, možemo se osjećati kao najgori od najgorih. Em objektivno prolazimo kroz tešku situaciju em nismo ni dobri vjernici. „Da sam uzoran vjernik, sigurno bih s osmjehom koračala kroz kušnje“… ili?

No, osim „lupanja nekoga Biblijom po glavi“, postoji li drugi način?

Često je samo slušanje neke osobe dovoljno da bi se osjećala prihvaćeno i voljeno. Tako je jednostavno. Odbacimo emocionalne manipulacije sakrivene pod maskom religioznosti i vratimo se osnovama!

Je li zaista „toliko loše biti loše“. Odgovor se nameće sam od sebe. Ako smo iskreni prema sebi, naravno da imamo teške dane pa i tjedne, mjesece… i naravno da je sasvim prirodno da tada nemamo osmijeh na licu i da nismo raspoloženi za svakakve razgovore i pothvate kao inače. Kada prihvatimo –da ne moramo uvijek biti dobro –kod sebe, moći ćemo to prihvatiti i poštivati i kod drugih.

Preispitajte sami sebe, što se kod vas krije iza maske „Dobro sam“… da li je to tuga, strah, ljutnja, grižnja savjest…ljubomora? „Ali to nisu kršćanski osjećaji!“ možda mislite. Ako ne priznate osjećaje koje trenutno proživljavate, kako ćete kasnije moći poraditi na njihovom uzroku?

Ako negirate da imate problem, kako će se problem riješiti?

Isus nas poziva da dođemo k Njemu kada nas opterećuju životne brige : „Dođite k meni svi, koji ste umorni i opterećeni, ja ću vas okrijepiti.“ (Matej 11:28)

No, ako negiramo da trebamo pomoć, da trebamo oslonac, kako li nam i Isus može pomoći – ta dao nam je slobodnu volju!

Barbara Miletić, mag. psych.