Mala škola roditeljstva (II.) Put oprosta

„Kad sam imao 14, otac mi je bio tolika neznalica da sam jedva podnosio tog starca u svojoj blizini. Kad sam napunio 21, ostao sam zapanjen koliko starac može naučiti u sedam godina.“

Izreka se pripisuje Marku Twainu

Sličnu ima i naš pokojni kantautor Oliver Dragojević: „… ja sam, pape, isti, jer sam život kuša.“ U mladosti smo ispunjeni idealizmom koji je ukrijepljen na crno-bijelom pogledu na svijet, koji proizlazi iz nedovoljnog iskustva i nedozrele ličnosti. Iz tog razloga situacije u kojima postupamo na način za koji smo se zarekli da nikad nećemo, otkrivamo da smo jednako krvavi ispod kože kao i oni koje smo jednom možda zbog toga i osudili. Najteže se povrede događaju upravo u obitelji, jer smo, ne htijući, najneposrednije izloženi kao ljudska bića onima koji su nas rodili, kojima smo dani na čuvanje dok ne odrastemo, i voljenje do kraja života. Isto tako, ti naši roditelji, koje iz perspektive djeteta doživljavamo svemoćnima, pa i svaku njihovu pogrešku zbog toga nevjerojatno teškom, potrebiti su našeg oprosta, divljenja i ljubavi. Jednostavno, za herojski čin davanja života i pružanja svega ostalog što su tijekom života uspjeli dati. Uloga roditelja jedna je od najistinskije egzistencijalnih uloga u životu, jer smo direktnom odgovornošću „svezani“ za drugo ljudsko biće, koje o nama ovisi. Iz tog razloga je dobro proći kroz katarzičan put oprosta i sagledavanja sebe u toj trijadi moj roditelj – ja – moje dijete. Osnovno je, i premoćno, uvidjeti gdje smo to sve na neki način „zaspali“ i ostali zakovani nekim starim ponašanjima. Koja smo to ponašanja samo preslikali bez razmišljanja, što to sve još zamjeramo svojim roditeljima, iz čega sve proizlaze neuravnotežena postupanja prema vlastitom djetetu (to može biti i inzistiranje na suprotnom od onoga kako smo živjeli kao djeca: kupovanje previše stvari djetetu jer mi nismo imali, ili bojati se disciplinirati dijete, jer smo doživljavali grubo discipliniranje od svoga roditelja). Sve to možemo proći kao odrasli ljudi, i takva su „kuhanja“ u nama, znak zdravlja naše osobe i pokazatelj da razvoj ličnosti i karaktera nije određen dobi, nego da može (poželjno je) trajati do kraja života. Kada se ulovimo u takvim procesima, nemojmo misliti da su oni znakovi duševne poremetnje (možemo se osjećati tjeskobnije nego inače). Oni su samo kao duševna previranja, uslijed kojih doživljavamo neke emocije intenzivnije nego inače (sumnju, strah, bolna propitivanja svojih stavova), nekog „preslagivanja“ unutarnje sobe naše psihe, da bismo nakon što je staro pokućstvo podignuto, barem usisali ispod njega, provjetrili prostor, namjestili ga nanovo i dodali mu nove dijelove. Iz takvih procesa, u kojima preispitujemo svoja ponašanja, svoje motive, činimo neku vrstu odmaka od svakodnevice, da bismo se u nju mogli vratiti „zdraviji“, manje upregnuti nekim nesvjesnim reakcijama, a slobodniji. Oprostiti sebi i drugome, zahtijeva čitavog čovjeka, i može potrajati. Dozvolimo si bijeg u sebe, koji je nekad potreban da bismo bili potpuniji s drugima. Ili, kako bi Meša Selimović rekao, dozvolimo si na tren biti nesavršeni, da bismo zacijelili kao ljudi.

Ivna Ivanković, mag. psych.