Mala škola roditeljstva (III.) Put promjene

Kao što smo već rekli, u svojoj prvoj obitelji učimo različite aspekte života te što je vrijedno općenito u životu. To je duhovno (nevidljivo) blago kojim nas naprte naši preci, ne samo roditelji. Svaka je obitelj kao neki mali kulturni krug, u kojoj članovi njeguju njima specifične vrijednosti. U obitelji naučimo o radnoj etici, o tome što je uspjeh i načine preživljavanja u okolini. U svakome od tih može se začahuriti neko krivo uvjerenje koje mi, kao zasebni pojedinci od svoje obitelji, imamo pravo promotriti i vidjeti odgovara li nama takav pristup (bilo čemu) kao osobama. Naslijediti način poslovanja, odgoja, brige za ljude i stvari, prirodan je način razvijanja osobe. Ipak, za izrastanje u zrelu osobu, potrebno je da za svaki od naslijeđenih aspekata proberemo, na svjesnoj razini, neke od njih zauvijek odcijepimo od sebe, a neke još jače uznjegujemo.

Promotrit ćemo dva aspekta koje kao uvjerenja možemo „ponijeti“ od svoje kuće kao teret, od kojih je jedno određenje prema uspjehu. Njega ćemo promatrati kroz aspekt perfekcionizma. Uz to, promotrit ćemo naš odnos prema stvarima i ljudskim bićima te kroz taj aspekt razmotriti dimenziju proračunatost-povjerenje.

Perfekcionizam

Klicu perfekcionizma (ustrajanje u savršenosti koja ide protiv osobe same) možemo pohraniti u sebe u obiteljskom okruženju. Težiti biti što uspješniji, prirodni su plemeniti poticaji u osobi, no perfekcionističke težnje obično su uzrasle u kontaktu s važnim drugima. Ti drugi, mogli su biti toliko zadivljeni nad nekom od naših sposobnosti, da su cijeneći uspjeh više od nas, ugradili u nas kao djecu osjećaj da smo vrijedni kao osobe onda kada postižemo. To bolno uvjerenje može biti breme koje kvari svaki, i najmanji užitak u životu, jer osoba sve promatra kroz prizmu je li nešto zaslužila, pa čak i one najprostije (u biti jednostavne) životne stvari. Osobe koje su potpomogle klicu perfekcionizma vjerojatno nisu bile svjesne da na manifesnoj razini pokazuju drugačije od onoga što osjećaju u dubini, da najveće znakove pažnje pokazuju za uspjeh, a ne za samo malo dječje biće. Uvjereni da čine dobro, (možda su i samo prošli takav tretman od drugih iz njihova života) ne uviđaju ništa sporno u takvome stavu. Velike se stvari zbivaju za čovjeka na egzistencijalnoj razini onda kada doživljava neuspjeh. Tada kao da je preporođen od stalnog zahtijevanja od sebe i od drugih da „budu na nekoj razini“ te jednostavnije prihvaća život, a malo po malo upoznaje da mu život kao takav pripada, naprosto njegovim rođenjem te da život i ljubav ne može zavrijediti. Tu staje i njegova borba da gradi svoj osjećaj vrijednosti na pogledu drugoga. Možemo, također, razmišljati kakav je naš stav prema uspjehu u odnosu na stav naših roditelja te možemo li iz njihova primjera i vlastitog iskustva djetinjstva nešto naučiti.

Odnos – stvari

Odrasli život opterećen je mukom priskrbljivanja materijalnih dobara i osiguranjem određene kvalitete života. Stoga se toliko radujemo kada promatramo neko dječje razmišljanje o nekoj odrasloj stvari i „dječjim biserima“ koji u takvim izjavama ispadaju sa dječjih usana, odnosno dječjih srca. Za djecu kažemo da su nevina, da su neiskvarena, da nisu životom oštećena… Sigurno to određuje da na život i stvari gledaju čišćim pogledom i lakše prodiru u ljudsku dušu, nego odrasli. Djeci zbog toga i zavidimo. Njihova neopterećenost pogleda proizlazi iz njihove bezbrižnosti za skrb u materijalnom smislu. Djeca nas obično i vrate „na zemlju“ kada pomislimo da je važnije „imati“ nego „biti“.

Dobro je razmisliti jesmo li u primarnim obiteljima vrijednost života promatrali na dimenzijama: imanja – primanja – davanja i gdje su se naše obiteljske vrijednosti u primarnoj obitelji nalazile na dimenziji vrednovanja osobe – stvari. Promotriti koliko je u prvoj obitelji bio uključen aspekt empatije (suosjećanja sa svakim ljudskim bićem), a koliko smo druge razmatrali pod prizmom korisnosti, iz čega može proizlaziti uvjerenje: koristan, dakle vrijedan. Ako je to uvjerenje skriveno negdje duboko u našoj psihi, nikada nećemo moći mirno sjesti i priuštiti si duševni odmor, već ćemo ga sebi na neki način stalno uskraćivati, stavljajući pretjeran naglasak na rad.

Povjerenje – račun

Kao roditelji suočeni smo s brigom za potomka. Najstrašnijom brigom na svijetu, u vidu strahopoštovanja pred takvom odgovornosti – skrbiti za čitavi nemoćni život drugog bića koje je u početku posve ovisno o nama. Tako nije čudo, da iz upravo tako jasno shvaćenog tereta odgovornosti, želimo eliminirati i najmanju vjerojatnost štete i maksimizirati šanse za ono najbolje. U ovom aspektu dodiruju se kontrola i povjerenje, koji moraju biti uravnoteženi, ili uvijek malo natkriljeni povjerenjem, da bismo djetetu mogli prenijeti zdravi odnos prema životu, koji je uvijek više obojan ljubavlju, nego strahom. Promotriti svoje korijene u ovome djelu može puno pomoći, jer je prvo potrebno otkriti od kuda dolaze naša uvjerenja, odnosno kakva smo uvjerenja o životu mi primili. Jesmo li u konstantnoj „lebdećoj“ napetosti da će nešto loše dogoditi ili možemo slobodno primati život kakav je? Je li u temelju našeg odnosa prema životu grčeviti stisak onoga što brižno čuvamo, pa prema tomu, ne znajući, to ponekad i gušimo, ili doživljavamo život u stavu zahvalnosti kao dar, i imam povjerenja u ono dobro što u njemu možemo zateći? Brini se kao da je sve u tvojim rukama, a nadaj se čudu – mogli bi stajati kao maksima, ako želimo potpuno darivati sve što imamo u skrbi za stvari i ljude, ali pri svijesti da je život toliko neočekivan, da nadmašuje svako naše poimanje ili zamišljanje u budućnosti. Pomoć u nošenju s prevelikim teretom brige može nam biti istiniti događaj o osobi koja je preživjela automobilsku nesreću jer nije bila vezana. Taj primjer ne govori da trebamo biti nesmotreni prema životu i bezglavo se u njemu snalaziti, već da je život veći i od naših mogućnosti u skrbi za njega, da nas on uvijek premašuje.

Sve navedeno duboke su sfere unutarnjeg života osobe i zahtijevaju da im se u određenim trenucima života posvetimo, kako bi naši životi zadobili jasniju kvalitetu. Pitanja su osnovne naravi te im se možemo vraćati više puta tijekom svoga života, preslagujući na taj način svoje unutarnje prostore.

Ivna Ivanković, mag. psych.