Osvrt na film The Choice (2016)

Koji je to vitamin koji ne uzimamo dovoljno te nam ljubavne veze i prijateljstva propadaju?

Nedavno sam gledala film „The Choice“ (Izbor) i ima jako zanimljivu poruku.

Priča teče ovako: Mladić i djevojka isprva su susjedi. Njoj kod njega smeta sve i svašta: pas, ovo – ono…

Non – stop su u napetim odnosima. I nekako kako je vrijeme prolazilo, skompaju se te na kraju započinju ljubavnu vezu koja biva okrunjena brakom s dvoje djece.

Iako su si sve na svijetu, svađaju se. Svane dan njihove godišnjice. Iako su se taj dan posvađali, ona dolazi na prije zakazanu večeru, ali on ne. Ona ga čeka i čeka. Kada shvati da ipak neće doći, automobilom krene kući.

Kiša lijeva kao iz kabla, ona doživi nesreću i neko vrijeme bude u komi. Tijekom tog razboblja, on se jako loše osjeća. Štoviše, krivi samoga sebe za nesreću. Odaje dojam živog mrtvaca. I pred samo njeno buđenje, izgovori: „Živciraj me koliko hoćeš, samo se probudi.“

Ta rečenica me je jako dirnula. Nakon završetka filma, danima nisam mogla doći k sebi. Podsjetila me je na važnost nečijeg bivanja u našem životu. I možemo se mi s tom osobom posvađati na mrtvo ime, ali tek kad osjetimo opasnost gubljenja te osobe, shvatimo koliko nam u životu znači i koliki je njezin udio u našoj istinskoj sreći. Osjećamo da će njezin odlazak, bio uzrokovan smrću ili pak kilometrima, za sobom ostaviti opipljivu prazninu. Možda će s vremenom biti lakše, no ne u potpunosti. Nitko se neće više šaliti na način kao što se ta osoba šalila s nama, nitko nas više neće živcirati na tako zabavan način na koji nas je živcirala ta osoba, ni pred kim više neće riječi s tolikom lakoćom ispadati iz nas, ničije više utješne riječi neće biti melen za vašu dušu, itd. Osjećat ćete se kao da vam cijelo vrijeme nešto fali.

Ne znam, ali ja mislim da su ipak neki ljudi u našim životima nezamjenjivi i da će teško neki novi ljudi koji tek trebaju doći nadomjestiti njihovo odsustvo. Što se mene tiče neće, iz gore navedenih razloga. Neću im vrata zatvarati dobrodošli su, ali moje poštovanje će zaslužiti ako će poštivati njihovo mjesto u mom srcu i njihovu važnost za moj život.

Kad je u pitanju kilometrarska udaljenost, sva sreća u današnje vrijeme postoje društvene mreže koje nam pomažu da se lakše nosimo sa tom životnom okolnošću. Iako se, naravno ništa ne može mjeriti sa zagrljajem bliske osobe, ali ljubav nisu trenuci u kojima teču med i mlijeko već i trenuci kad pomisliš da se sve srušilo kao kula od karata. Tada je potrebna još veća snaga ljubavi. Iz inata svemu. Teško je, ali i slađe voljeti. Jer čak i kad osoba nije fizički prisutna, pomaže nam sjećanje na ljepotu zajedničkog vremena.

P.S. Koliko znam, film nije više na kino repertoaru, pa ako ga želite pogledati, potražite ga na internetu.

Potpis, M.