Ponovno proživljavanje neugodnih osjećaja izazvanih potresom

Je li neuobičajeno da se i dalje osjećamo zastrašeni nakon potresa? Kako to da osjećaj straha ne popušta? Zašto se ponovno javlja? Je li sa mnom sve ok?

Slika preuzeta sa: Croatia Week

Vrijeme u kojem trenutno živimo izazovna su za naša psihološka stanja. Niti jedna osoba ne može reći da nije uzdrmana nedavnim događajem potresa, niti virusnom pandemijom. Dakle, normalno je da smo pojačano zabrinuti, pa čak i mrvicu iracionalno uplašeni. Ne predbacujte si razdražljivost i ne očekujte od sebe „oporavak na gumb“.

Naše tijelo izvrsno pamti, a pogotovo ona stanja u kojima je bilo izrazito ugroženo. Zbog jakih se podražaja u naše misli utiskuju slike, zvukovi i stanja koja smo osjećali pri ogromnom uzbuđenju. To nas je uzbuđenje taj tren i sačuvalo da se pokrenemo što brže, situaciju shvatimo kao promptno ozbiljnu i „spasimo golu glavu“. Zbog svoje jačine, osjećaji su u nas napravili određeni utisak. Kao da su se urezali…

Retraumatizacija se može događati nakon što smo doživjeli traumu (što svaka ugroza života može uzrokovati na psihološkoj razini), a opisuju je preplavljivanje neugodnih osjećaja (strah, uznemirenost, nelagoda, panika), iako se ništa ugrožavajuće ne događa.

Osjećaji koji su neugodni, a nisu pod našom kontrolom, već se javljaju kao neki oblik „loše memorije“ tu su jer nam daju šansu da iz tog stanja izađemo. Prisiljeni vanjskim okolnostima u jednom smo se trenutku osjetili potpuno bespomoćnima i taj se je osjećaj utisnuo u nas. Zapamtili smo ga, i možda se on nevoljno javlja svaki puta na mjestu na kojem nas je zadesio. Ako smo u vrijeme potresa spavali, neugodno je što nas sada može pratiti osjećaj straha od uspavljivanja ili straha kada se budimo. Možda se uopće ne možemo još uvijek opustiti.

Pomoć nam može biti „povratak u situaciju“. Ponovno vraćanje u mjesto i vrijeme na događaja, ali ovoga puta misaonim putem, u mašti. Možda ćemo tako uspjeti doživjeti emocionalnu katarzu i oslobađanje emocionalne energije koja se tada sva sabila u osjećaj opće ugroženosti. Preporučam da napravite prije spavanja, u sjedećem položaju.

Slijedi napisani tekst. Meditacija se može obaviti bilo čitanjem, bilo slušanjem. Ovdje je link na kojem ju možete poslušati: https://drive.google.com/open?id=1lF1Qyuz3-fRMUzNrM-P-Vh8-hqfMCR6V

Za ulazak u nutarnji svijet potrebno je opustiti tijelo i misli i misaono se udaljiti od onoga što je ovdje i sada.

Zatvori oči. Udahni i izdahni nekoliko puta. Diši prirodno. Usmjeri pozornost samo na to kako udišeš i izdišeš zrak. Diši tako neko vrijeme. Uživaj u svom miru.

Sada ćemo opustiti dio tijela, po dio:

- podigni obrve i naboraj čelo, pa opusti…

- čvrsto stisni očne kapke, pa opusti…

- stisni zube, pa opusti…

- stisni usne, pa opusti…

- kao da sliježeš ramenima izvuci ih prema naprijed, zatim prema natrag

- udahni zrak, zadrži ga, opusti grudi i ispusti zrak

- uvuci trbuh, gurni ga prema van

- savij leđa, pa ispravi…

- ukruti noge, savini prste i stopala gore prema koljenima

- ukruti i izravnaj noge savijajući prste i stopala prema podu

Sad zamisli da lebdiš na mekanom oblaku. Spuštaš se s planine i uživaš u pogledu. Počni polako brojati od 10 unazad. Osjećaš kako se sve više i više opuštaš spuštajući se prema podnožju planine.

Ovdje si ti ti.

Zadrži se malo. Uživaj u svom unutarnjem stanu. Odmori se od buke vanjštine.

Sada se prisjeti iskustva s potresom. Zamisli da gledaš sebe u toj situaciji kako je gledaš odozgo. Što vidiš, osjećaš? Da li je to u tebi ili izvan? Kako izgledaju drugi u toj situaciji… kakva su njihova lica, glasovi, mirisi koje osjećaš… Sada pogledaj sebe odozdo. Zamoli samog sebe da pogleda gore prema tebi. Reci samom sebi da je ovo što prolaziš samo trenutno i da se ništa strašno ne može dogoditi. Osjeti sad toplinu koja struji tvojim tijelom. Već onda kada si prolazio kroz užas straha, već je tada ova situacija kada tješiš samog sebe bila na vidiku. Već onda je odlučeno da ćeš živjeti.

Sada se opusti. Duboko udahni i izdahni. Kada si spreman, otvori oči.

Ivna Ivanković