Razgovor: Barbara Tomašić, psihoterapeut

1. Možeš li nam ukratko ispričati svoj profesionalni put?

Krenulo je sa Studijem psihologije na Hrvatskim studijima. Nakon fakulteta stažirala sam na Klinici za psihijatriju Vrapče, nakon kojeg sam bila zaposlena kao stručni suradnik psiholog u gradskom dječjem vrtiću. Paralelno sa navedenim, otvorila sam udrugu Creatus in gdje sam radila primarno psihološke radionice s djecom i savjetovanje roditelja. Psihološko savjetovanje i psihoterapiju provodila sam godinama u Psihološkom centru Tesa i Savjetovalištu Žiraha. Prirodni slijed za mene je bio započeti novo poglavlje i krenuti raditi kao privatnik „full time” i posvetiti se psihoterapiji i edukacijama u potpunosti. Tu sam sada :)

2. Čega si se u životu morala odreći za struku kojom se baviš?

Hm, ne znam da sam se ičeg morala odreći, barem to tako ne vidim. U svakom slučaju višegodišnje educiranje, uloženo vrijeme i energija u rad s klijentima u cijelodnevnom radnom rasporedu utjecalo je na količinu vremena na privatnom planu. No, to je bio moj odabir i ponovila bih to svakako. Osim toga, svaki posao ima pluseve i minuse a za mene moj ima daleko više pluseva.

3. Što najviše od drugih životnih iskustava, mimo školovanja, doprinosi bogatstvu tvoga rada s ljudima?

Kažu da je život najbolji učitelj. Uistinu vjerujem da je to tako. Sva životna iskustva iza mene, koja prolazim i koja će doći gledam kao priliku da rastem kao čovjek i psihoterapeut. A rast najčešće ide kroz izazove, frustracije, bol i strah. Mislim da je jedini način da klijentima pomognem u prihvaćanju sebe, nošenju s bolnim stanjima i emocijama taj da to i kao čovjek činim, da kao ljudsko biće živim odgovorno i autentično u svojim boljim i lošijim danima. A to sve ne bih mogla bez iskustva koje me gradilo i u konačnici, profesionalno usmjeravalo.

4. Učiš li više na pogreškama drugih ili “iz knjiga”?

Rekla bih da primarno učim na vlastitim greškama. Pokušaj i pogreška. Neke stvari idu kroz knjige ili tuđe iskustvo, no u konačnici sami krojimo svoje živote a iskustvo je to koje nas izgrađuje. Knjige i tuđa iskustva daju informacije, no iskustvo treba proživjeti. Stoga, svako iskustvo i interakcija sa svijetom koristi i definira nas kao bića, no bez osobnog iskustva teško da možemo i tuđa razumijeti, osjetiti i odabirati kao krive/prave za nas.

Primjerice, vjerujem da smo gotovo svi prošli situacije kad nam je frendica govorila da „taj dečko nije za nas”, pa smo unatoč tom saznanju, mi išli po svome. Dok nas nije lupilo po glavi. Jednom a najčešće više puta;)

5. Što je po tvom mišljenju najveći problem današnjih mladih (s čim se muče na psihološkom planu)?

Mislim da su veliki izazovi pred današnjim mladima. Najveći problem? Otuđenost i usamljenost. Uz današnji tempo života, modernu tehnologiju i visoke kriterije uspješnosti, mladi se često gube u svemu tome. Pa i mi odrasli se gubimo u svemu tome.

Još nedefinirane slike sebe i doživljaj tko teenager zapravo jest, pod pritiskom je silnih utjecaja i očekivanja od strane društva, obitelji, vršnjaka... Moderna tehnologija stvara doživljaj fiktivne povezanosti s drugima, no zapravo nedostaje onaj pravi, ljudski ja-ti odnos.

Mislim da iz toga proizlaze brojni drugi problemi, od depresivnosti, anksioznosti, vršnjačkog nasilja, poremećaja prehrane, alkoholizma, poremećaji u ponašanju...

6. Postoji li razlika u problemima s kojima dolaze mlade muške osobe, a s kojima ženske?

I da i ne. Dečki će rijeđe dolaziti uslijed psihičkih poremećaja kao što su depresija, anksioznost, poremećaj prehrane i prema statistici, one su rijeđe zabilježene kod dječaka. Mislim da ta brojka ide u prilog tome da će dečki češće prikrivati svoje simptome i poteškoće. Društveno je uvjetovano očekivanje da su dečki snažni i ako imaju psihički problem, znači da su slabi. Ženama je „dozvoljenije” da traže pomoć. Stoga, kod dečkiju se češće javljaju neka druga ponašanja uslijed kojih dolaze na razgovor sa psihologom – problemi s ocjenama, poremećaji u ponašanju, zloupotreba alkohola i droga, opsesivno kompulzivni simptomi.

Istovremeno, dojma sam da se stvari ipak značajno mijenjaju. Mladi su sve otvoreniji razgovarati sa stručnom osobom o tome kako se osjećaju i kako da si pomognu da su zadovoljniji. Nekad to ide iz ljubavi, lojalnosti prema roditeljima i želje da se „roditelji više ne živciraju radi mene”. U toj dobi je i to ok startna pozicija, dok god je cilj da mlada osoba pronađe svoj način, odgovore i životnu radost.

U konačnici – pod kožom smo svi isti, ljudi od krvi i mesa, sa potrebom za ljubavlju, uvažavanjem i prihvaćanjem, neovisno o tome kojeg smo spola. Samo to manifestiramo na različite načine.

7. Što te ispunjava u radu?

Toliko je toga. Svaki klijent sa svojom životnom pričom, jedinstvenošću i kompleksnošću donosi svoje specifičnosti i izazove u terapijskom radu. Osjećam da kroz svakog klijenta ja mnogo dobivam, i osobno i profesionalno. „Tjeraju” me na osobni i profesionalni razvoj svakim danom. I zbog toga osjećam da dobivam koliko i dajem.

Ono što me također ispunjava jest bivanje s klijentom u tom procesu koji prolazi. Osjećam zahvalnost jer sam dio procesa u kojem klijent upoznaje sebe na drugačiji način, otkriva neke nove, zdravije načine funkcioniranja, bivanja i povezivanja s drugim ljudima. I postaje „cijeliji”.

8. Kako puniš svoje baterije?

Jednim dijelom bih rekla da se osjećam ispunjeno i napunjeno jer radim posao koji volim. Istovremeno, u privatno vrijeme me pune druženja s bliskim ljudima, šetnje s mojim psom, tango, ne-psiho aktivnosti;)

9. Zašto gestalt psihoterapija? Kako si odabrala upravo taj pravac?

Osjećala sam da mi psihologija nije dovoljna i da želim dublje, intenzivnije razumijevanje ljudskog bića te da mi je potrebno dodatno znanje i edukacija za to. Istraživala sam razne terapijske pristupe, bila na edukaciji iz grupne psihoanalitičke terapije godinu dana, i potom se odlučila za gestalt. Zašto? Jer svjesna svoje sklonosti organizaciji, strukturi, racionalizaciji, osjećala sam da mi je potreban psihoterapijski pristup koji će me izbaciti iz moje comfort zone i omogućiti mi da razvijam upravo ono što sam zapostavila – bivanje, osluškivanje sebe, svojih osjećaja i potreba, tijela. To uključuje bavljenje i iskustveno proživljavanje emotivnih stanja, svega što jesam, a potom se oslobađa energija za novi pokret i dubinsku promjenu.

Gledajući unazad, to je bila jedna od najboljih odluka u mom životu.

10. Koji bi bio tvoj moto za koji bi se generalno mogli uhvatiti u 2020. godini?

Čini stvari od kojih se osjećaš Živom, stvari koje energiziraju, diraju u dušu, pokreću tvoju srž, cijelo biće.

Link na Barbarin portal:

http://www.tomasic-psihoterapija.com/

Psiholovka