Nema joj kraja i konca. Ona je uzbibana, osjetljiva i podatna, a opet duboko smirena. Što joj je dublje položeno sidro to lakše podnosi valovlja na površini. Ona je poput pjesme sirena; doziva. Muškarcu je primamljiva i zagonetna. Mora disati.
Mora biti slobodna. Čim je u trku za posjedovanjem nečega, pati, stradava i narušava joj se ljepota.
Osjetljiva do krajnjih granica – sva ta silna ljepota na tankom listu papira. Lako probojna. U stalnoj napasti da ju se porobi.
U svojem najdubljem dnu čuva tajnu, ljubavnu tajnu.
“Postoji li zajednička crta u djeteta prirode kojega dušu nije oblikovala odgojna ruka, i salonske lutke koja je u preciviliziranom društvu umjetno spriječena u razvoju ali je sačuvala dovoljno zdrav instinkt da raskine mreže i sama uzme u svoje ruke svoj život te ga slobodno oblikuje, i konačno svetice koja je u posvećenom krugu, trajnim ophođenjem s božanstvom, nadrasla prirodu i urasla u nadnaravno svjelo? U svima nalazim zajedničku bitnu crtu: želju da ljube i budu ljubljene i u tome čežnju da se uzdignu iz uskoće njihova stvarnog sadašnjeg života…”
Žena (Edith Stein)